LJETOPIS BARSKIH LJEKARA || DR ANA KALAMPEROVIĆ

Još jedna od ličnosti koje su dale veliki doprinos razvoju zdravstvenog sistema u Baru je i dr Ana Kalamperović, doktorica opšte prakse. Bila je na čelu Doma zdravlja Bar, a najveće napore uložila je u nadogradnju radnog, ali i infrastrukturalnog kapaciteta, što je po njoj predstavljalo najveći nedostatak. Ističe da je na prvom mjestu izgradnja povjerenja između pacijenta i doktora, pa je među Baranima prepoznata kao jedna od doktorica koje su najpredanije svom poslu. Iako porijeklom nije iz Crne Gore, udavši se za Jusufa Kalamperovića, zavoljela je Bar i potrudila se da kompletno znanje i struku prenese generacijama medicinara koje su ostale iza nje.

1. Koji Vas je pravac uputio baš ka Baru?

•  Nikada ne znamo šta nosi noć i šta će donijeti novi dan. Postoje želje i postoje pravci kojima želimo ići. Naravno, čovjek sanja, ali sudbina određuje. Dobro je kada su pravci takvi da omoguće ostvarenje želja. Tu i leži odgovor na Vaše pitanje. U mladosti, u vrijeme mojih studentskih dana upoznala sam Jusufa upravo ovdje u Baru. I on je bio student. Imali smo sreću da se upoznamo i već na početku, činilo nam se znamo odavno, da ne kažem oduvijek. Nakon dvije godina poznanstva udala sam se za čovjeka iz Bara, čovjeka koji voli porodicu iz koje je potekao, čovjeka koji voli svoj grad i zemlju. Tada je sasvim normalno bilo da je i moj pravac života bila Crna Gora i Bar.

2. Koliko je važno pravilno postupanje u radu ljekara opšte prakse?

•  Ljekar – bio on ljekar opšte prakse, opšte medicine, ljekar specijalista ili subspecijalista bilo koje grane, treba prvenstveno da bude dobar čovjek. Pravi ljekar to i jeste. Ako je motiv odabrane profesije pružanje zdravstvene pomoći i davanje moralne podrške onome kome je potrebna, ljekar ima obavezu, ali i privilegije posebne vrste. Bitno je uspostaviti zdrav lični odnos prema osobi koja nas treba. Mi treba da je gledamo i doživljavamo kao nekog iz svoje porodice i nekog bliskog. Moramo stvoriti uzajamno povjerenje.

Iako naša procjena možda i nije 100% tačna, moguće greške bit će najmanje ako smo uspijeli uspostaviti međusobno povjerenje. Povjerenje je i ključ uspjeha. Naravno i znanje, jer povjerenje bez znanja ne može uroditi plodom.

3. Čemu Vas je dugogodišnji radni staž u zdravstvu i rad sa ljudima naučio?

• Svi mi imamo svoje vrline, ali i mane. Pojedinačno znamo mnogo, ali normalno je da ne možemo znati sve. Ljekar ne smije biti sujetan, mora prihvatiti vrijednost timskog rada, priznati timske stručnjake, zatim i stručnjake u pojedinim najužim granama. Upravo zdravstvo od nas traži da stalno pratimo novine i da smo u toku razvoja nauke i medicine. Takođe, traži i nameće zakon koji nalaže da ne smijemo zaboraviti da i mi učimo od ljudi  – samih pacijenata, posebno od onih ljudi koji su u podmakloj dobi.

4. Šta Vas je najviše motivisalo u karijeri?

•  Ima li išta ljepše od vedrog neba i nasmijanog lica? To znači biti zdrav i srećan. Ljekari imaju privilegiju da mogu učiniti nebo vedrijim i licu pokloniti osmijeh.

5. Kakav je bio zdravstveni sitem nekad, a kakav je sad?

• U svom dugogodišnjem zdravstvenom angažovanju mogu zaključiti da je ljekarski esnaf bio stabilniji, rekla bih i neophodno obrazovaniji. Danas pak, zahvaljujući razvoju tehnologije, tehnike i mogućnosti razmjene znanja i iskustva, posao ljekara postaje donekle lakši u smislu samih odluka koje će donijeti u liječenju. S druge strane, mislim da bi se ljekari trebali više poštovati i cijeniti, jer do tog „svetog“ zvanja put je izrazito trnovit.

6. Šta je ključno za upravljanje jednom zdravstvenom jedinicom kao što je Dom zdravlja Bar?

•  Poznavanje posla uz stručnost u profesiji
•  Poznavanje potreba stanovništva
•  Poznavanje poslova i potreba svih organizacionih jedinica
•  Briga o zdravim i dobrim međuljudskim odnosima
•  Poštovanje naređenja koje omogućava kvalitetnu organizaciju i preraspodjelu obaveza svih zaposlenih u korist građana našeg grada.

7. Koje su najveće prepreke sa kojima se Dom zdravlja Bar susretao dok ste vi bili na čelu?

•  Dom zdravlja Bar je važna zdravstvena jedinica u zdravstvenom sistemu Crne Gore. Veliki priliv turista tokom ljetnje sezone, kao i unutrašnje migracije sa sjevera ka jugu ukazali su na nedovoljan kapacitet ove zdravstvene ustanove, kao i na nedostatak broja zdravstvenih radnika. Upravo zato, moji su napori bili usmjereni ka dogradnji kapaciteta – kako infrastrukturalnih, tako i kadrovskih. To je značilo zaustaviti odlazak visoko školovanog zdravstvenog kadra, ljekara rođenih upravo u Baru i pružiti im priliku za zaposlenje. Isto tako to je značilo i prihvatanje i zapošljavanje kadra „sa strane“.

8. Sa suprugom Jusufom imate krajnje zanimljivu priču koja uključuje godine truda, poštovanja i požrtvovanosti. Kažite nam nešto o vašem susretu i odluci da se vjenčate.

•  Tačno, naš je susret bio interesantan.

Kada smo se sreli u Baru, tačnije u Dobroj Vodi, bila sam vodič jedne od brojnih grupa francuske omladine. Te su grupe imale svoje udruženje CBE (udruženje za boravak u lijepim zemljama svijeta) sa glavnim sjedištem u Parizu. Udruženje je imalo svoj kamp u blizini bolnice na imanju Eminagića. Jednako kao i Francuzima, i meni je bila interesantna Crna Gora i Bar, uz ljepotu ovog živopisnog kraja. Poseban utisak na nas ostavili su folklor, običaji i gostoprimstvo crnogoraca i crnogorki. To su kasnije Francuzima bile neiscrpne teme.

Jusuf i ja smo se prvi put sreli na jednoj svadbi i nastavili da se družimo. Rezime našeg dvogodišnjeg poznanstva bila je odluka da se vjenčamo. Vjenčanje je bilo samo donekle tajno. Moji su upoznali Jusufa, praktički istog dana kada je došao u Rijeku na služenje vojnog roka. Naravno, nije „slučajno“ dobio baš Rijeku! Odmah su ga zavoljeli i za njih je naš brak bio normalan slijed događaja nakon našeg druženja. Imali smo lijepu svadbu u Rijeci. Kum nam je bio Bećo Đurović iz Dobre Vode, inače Jusufov drug iz djetinjstva. I danas prepričavamo kako je u to vrijeme, ali i narednih nekoliko mjeseci samo on iz Dobre Vode znao da se Jusuf oženio.

Naravno, nešto kasnije saznao je to i matičar mjesne zajednice Pečurice kada je dobio službenu obavijest, ali i on je poštovao tajnost obavještajnih saznanja.

Moji su znali reći „Jusuf je rođen pametan, rođen političar“. To je kasnije Jusuf i pokazao svojim radom.

Odluka da sklopimo brak bila je odluka dvoje odraslih i zrelih ljudi. Jusuf je odlično poznavao svoju porodicu, običaje, tradiciju kraja. Upravo zbog toga vjenčali smo se bez znanja njegove porodice, u čemu je Jusuf bio odlučan. Znali smo da nam je vrijeme saveznik. Vjenčali smo se u Rijeci i otišli za Bosnu – Lukavac , gdje smo već prvog dana počeli raditi, ja kao ljekar u Domu zdravlja, a on kao pravnik u koksno- hemijskom kombinatu. Tako smo naše prvo gnijezdo savili u lijepoj i toploj Bosni, gdje smo ostali više od tri godine.

Time je Jusuf htio, naravno, da zaštiti sve nas – mene kao suprugu i svoju porodicu koja će vremenom shvatiti da sklopljen brak između dvoje ljudi koji se vole, a različite su vjere, nije nikakav grijeh. Mislim da smo to kroz sve ove godine i dokazali.

9. Kako najčešće provodite zaslužene penzionerske dane?

•  Svaka dob ljudskog postojanja ima svoj smisao i ljepotu. I dani u penziji mogu biti lijepi, ali želja je mnogo, a snage, nažalost, sve manje. U potpunosti sam posvećena porodici. Imamo desetoro unučadi, tri momka i sedam djevojčica, uzrasta između osam i dvadeset tri godine, a još jedno je na putu.

10. Kako biste svojim unucima u jednoj rečenici opisali svoj život i postignuća?

•  Bakin je život bajkovit put od susreta sa djedom do plesa sa vama desetoro uz muziku poštovanja, ljubavi i ponosa.

VUKČEVIĆ KSENIJA