LJETOPIS BARSKIH LJEKARA || DR MILENA VUJOŠEVIĆ

Dr Milena Vujošević spec. pedijatrije cijeli svoj radni vijek posvetila je djeci, pa tako već 40 godina brine o zdravlju mališana iz Bara, ali i susjednih opština. Dug period je radila u Opštoj bolnici Bar na odeljenju pedijatrije, gdje je bila i načelnik. Stalna želja za učenjem i usavršavanjem, kao i ljubav prema pedijatriji doveli su je do toga  da bude jedna od najvoljenijih doktorica među roditeljima i djecom.  Veliko znanje stekla je kroz radionice i kongrese iz različitih oblasti pedijatrije u regionu i inostranstvu. Pohađala je  magisterijum uz Pulmologije u Beogradu, dva puta je boravila u Salcburgu na edukaciji iz pulmologije i alergologije, radionici za ispitivanje plućne funkcije u Beogradu, kao i edukativnim radionicama iz neonatologije u Berlinu. Bila je na kongresu iz infektivnih pedijatrijskih bolesti u Dablinu, a takođe i na pedijatrijskom kongresu u Oslu. Osim toga, pohađala je i školu ultrazvučne dijagnostike centralnog nervnog sistema i kukova u Novom Sadu.  I nakon penzionisanja, njena ljubav prema pedijatriji odvela je u ambulantu PZU Kalinić gdje trenutno ordinira, i obavlja preventivne preglede.

1.Sa kakvim ste se uslovima rada susreli na početku karijere?

-U svom dugogodišnjem radnom vijeku svjedočila sam mnogim  promjenama u uslovima, načinu rada u zdravstvu . Medicinski  fakultet  završila  sam u rodnom Sarajevu.  Kako mi je  pokojni otac bio iz Bara, često  sam provodila raspuste  u Baru. Normalno je bilo da nakon treće godine studija, ljetnju praksu obavim u  bolnici Bar. Bilo je to 1979. godine, odmah nakon zemljotresa, kada je bolnica funkcionisala u montažnim objektima( barakama) u maslinjaku bolnice. To je za mene bio prvi, pravi kontakt sa bolničkim radom,  veoma neobičan, potpuno različit u odnosu  na klinike u Sarajevu, gdje smo obavljali praktičan rad u toku vježbi.  Taj živopisan ambijent ,  uz stručan i  posvećen rad, doktora i sestara , taj duh zajedništva, mješavina struke i  humora zauvijek mi se urezao u pamćenje  i uticao   na moj dalji lični I profesionalni život.  Doktori koji su bili maksimalno medicinski edukovani,  poštovani, ljudi u  koje se imalo povjerenja, a sa kojima su pacijenti bili bliski i često ih zvali jednostavno  po imenima. Još kao studentu  mi se činilo da je to  prava formula za  uspješan  rad.

2.Sa kojim ste doktorima radili, ko su Vam bili mentori?

– Kada me privatni život, kao mladog doktora sa započetom specijalizacijom iz pedijatrije, ponovo doveo u Bar radila sam u Domu zdravlja gdje su me  Dr Julijana Vuksanović i  Dr Dafina Mećikukić  uputile u prve korake ambulantnog rada, a po završenoj specijalizaciji nastavila sam rad na Odjeljnju pedijatrije.  Dr Tanja Jovović i pokojni dr Redžep Spuža činili su tim, u koji sam se uklopila i  sa uživanjem radila, a zaslužni su što sam veliko znanje stečeno  na Institutu za bolesti djece u  Beogradu, te Dječjoj  klinici u Sarajevu, i Kliničkom Centru Crne Gore, spojila sa  njihovim iskustvom.

3.Koja su bila najčešća oboljenja djece ranije i kako je izgledao proces liječenja?

-Neka česta obolijevanja kod djece  sada su dosta rijetka.  Ranije smo se često susretali  sa  bolestima poput rahitisa, malokrvnosti, razvojnog poremećaja kukova,  uglavnom kod djece ranog uzrasta iz seoskih sredina, zbog neodgovarajuće zdrastvene prosvjećenosti, neredovnih preventivnih pregleda. Takođe, mnoge zarazne bolesti kao što su Veliki kašalj, Morbili, Rubeola, Zaušci,  zahvaljujući vakcinaciji  djece su, za sada, znatno rjeđe nego ranije. Rijetke  su, za sada, kod nas  i tuberkuloza, meningitis, šuga, i druge zarazne bolesti, čije širenje je povezano sa lošim  higijenskim uslovima. Naravno da su one još prisutne, javljaju se sporadično, i sa promjenama uslova života, a izbjegavanjem vakcinacije, one ponovo mogu biti zdravstveni  problem.  S druge strane, ubrzani način života, upliv tehnologije, mobilnih telefona, računara, igrica, manje dječje aktivnosti kroz igru na otvorenom,  ishrana  brzom, nekvalitetnom hranom povećava broj gojazne djece, kičmenih defomiteta, diabetesa tip II, usporenog razvoja govora i  bolesti iz spektra deficita pažnje i autizma. 

4.Kako je bilo raditi za vrijeme kriznih situacija poput rata?

-Za vrijeme rata u našem regionu, ja sam bila na zadnjoj godini specijalizacije. Obavljala sam je u Sarajevu, gdje sam bila kod mojih. Kada je rat započeo aprila 1992. godine izašla sam iz Sarajeva u konvoju autobusa. Klinički dio specijalizacije sam potom ponovo obavljala u Beogradu u Institutu za zdravstvenu zaštitu majke i djeteta. I u toj vrhunskoj pedijatrijskoj ustanovi jako su se osjećale posljedice rata i sankcija. Za mene, koja sam u tim vremenima  bila odvojena od djece, brinula za porodicu u Sarajevu, a pri tome radila, učila, polagala ispite, dežurala, a  u situaciji prilične materijalne oskudice  bio je je to izuzetno težak period.

5.Kakav je bio zdravstveni sistem dok ste Vi radili, a kakav je danas?

-Zdravstveni sistem, čini mi se, da je  bio ranije organizovaniji u  smislu   komunikacije između  primarnog, sekundarnog i tercijarnog nivoa. Mada, u pedijatriji  je često bilo nedovoljno kadra, pa je bilo dužih perioda da sam radila sama, ili da nas je radilo samo dvoje, na odjeljenju i u porodilištu. To je bilo veoma naporno.   Imali smo i dežurstva  i  24h pripravnost, u uslovima kada nisu postojali mobilni telefoni, pa i ono malo  slobodnog vremena nisi mogao organizovati  po  svojoj mjeri. Za toliku odgovornost, odricanje i angažovanje bili smo dosta slabo plaćeni. Sada na  odjeljenju Pedijatrije ima više kadra, postoje odjeljenska dežurstva koja su bolje plaćena. Mada, mislim da zdravstveni radnici nikada nisu bili dovoljno plaćeni.

6.Koliko moderne tehnologije i upotreba medija utiču na razvoj i odgoj djece? 

-Kako je drugačiji načina života i  sveprisutan napredak tehnologije donio  promjene u  vrsti obolijevanja, tako je uticao i na način  dijagnostike i liječenja. Sofisticirane  labaratorijske, ultrazvučne rendgenološke i druge metode u dijagnostici, kao i poboljšanje terapijskih mogućnosti, uticale su pozitivno na liječenje, pa su na neki način „uzele dušu“ u kontaktu pacijent-doktor. Sve se odvija brzo, uzima se puno analiza i nažalost često se liječe nalazi, a ne pacijent.

7.Koji su glavni razlozi sumnje roditelja u zdravstveni sistem, prventsveno kada je riječ o vakcinaciji?

-Pacijenti sada nerijetko traže rješenje na društvenim mrežama, na neprovjerenim internet stranicama te se tako javljaju mnoge dezinformacije,  što sve zajedno srozava ugled zdravstvenog sistema, a pacijente navodi na bespotrebne analize, na svoju ruku ili čak štetne zablude, kao što je odbijanje vakcinacija za djecu. Da je taj stav prema vakcinaciji postojao ranije još bi djeca oboljevala i  nažalost umirala od difterije, dječje paralize, tetanusa, velikog kašlja itd. Mi doktori “starog kova“ smo razgovarali  sa pacijentima ili roditeljima, obraćali puno pažnje na diskretne znakove i promjene, i tako i  uživali u  procesu potavljanja dijagnoze.  To bih rekla  da je bila UMJETNOST LIJEČENJA.

8.Pedijatar ste sa skoro 40 godina radnog staža i uspješne karijere, u čemu ste pronalazili motivaciju svih godina? Šta je preduslov za rad sa djecom?

-Za rad  sa djecom, posebno bolesnom djecom, i njihovim zabrinutim roditeljima, kao i za uspješno bavljenje bilo kojom strukom,  potrebna je ljubav, strpljenje, odgovornost, potpuna posvećenost. Vječita motivacija  za rad i stručno usavršavanje je da budeš što bolji i uspješniji. Svaki put kada, posebno kod nekih urgentnih stanja, odreaguješ uspješno i pravovemeno i kao rezultat imaš zdravo i nasmijano dijete i roditelje, srećan si zajedno sa njima.

9.Koji su najbolji načini postizanja, a zatim i učuvanja imuniteta kod djece?

-Kad govorimo o imunitetu, to je jedan veoma kompleksan sistem, čija je funkcionalnost svakako kombinacija urođenih  i faktora okruženja, na koje možemo uticati, pravilnim stilom i načinom života i ishrane.  Djecu ne treba držati pod „staklenim zvonom“. I za razvoj imuniteta, kao i za ukupan razvoj djeteta najvažnija je umjerenost u svemu.  Djeca moraju  da se igraju, da se druže sa vršnjacima, pa i da idu u vrtiće.  Boravak u kolektivu, narocito u početku ,  dovodi do  ponavljanja respiratornih ili  crijevnih  virusnih infekcija. Smatra se, da do šest  respiratornih infekcija uz povišenu temperaturu  godišnje predstavlja normalnu pojavu i povoljno utiče na razvoj imuniteta. Naravno, važno je da bolesna djeca ne idu u vrtić nekoliko dana, dok je mogućnost  prenosa  među djecom velika.

10.Iako ste se penzionisali, i dalje ste radno akivni. Kako biste opisali svoje trenutno angažovanje?

-U penziji sam tri godine i pošla sam ubrzo nakon što sam ispunila uslove. Željela sam da i dalje radim svoj posao, te sam nastavila sa radom u Privatnoj zdravstvenoj ustanovi „Kalinić“.  Radim ambulantni posao, sa akcentom na preventivne preglede. Radim opuštenije, u obimu koji mi omogućava da se bavim i drugim stvarima koje volim.

11.Šta biste savjetovali roditelje u načinu postupanja sa djecom?

-Moj savjet roditeljim da u „podizanju djece“ slušaju savjete stručnjaka iz određenih oblasti.  Mora se naći balans između  ubrzanog načina života i rada sa potrebama djece.  Dobro je provoditi kvalitetno vrijeme sa djecom, razgovarati  sa njima, razviti im ljubav  za sport, muziku, a ograničiti vrijeme koje provode  na telefonima i računarima. Najvažnije,  svojim primjerom pokazati šta je ispravno.  

Vukčević Ksenija